Jovana Hiesmayr odgovara na najčešća pitanja o emotivnim vezama

Nakon velikih uspeha naslova Upomoć, prijateljice i Brak, prevara i prosvetljenje, trener za lični razvoj Jovana Hiesmayr nedavno je objavila treću knjigu Sve je ljubav, koja je za kratko vreme izazvala veliku pažnju publike. Ovog puta ona je na osnovu dugogodišnjeg iskustva u radu sa klijentima dala odgovare na najčešća pitanja o ljubavi, neispunjenosti, neostvarenosti i pogrešnim izborima, koje uporno pravimo. U skladu sa tim, njena nova knjiga napisana je tako da čitaocu pruži osećaj da u četiri oka razgovara sa trenerom za lični razvoj, sa ciljem da pobedi sve sumnje i strahove i dođe do jasnih odgovora na najintimnija pitanja o sebi.
Vaša nova knjiga Sve je ljubav predstavlja svojevrsni priručnik za razrešenje pogrešnih uverenja i očekivanja koja nas sputavaju da ostvarimo kvalitetne emotivne odnose. Može li se ukratko reći, gde savremeni ljudi najčešće greše?
– Mislim da je najveća greška u postavljanju emotivnog odnosa kao prečice do sopstvene sreće. Zbog toga imamo prevelika očekivanja od partnera, a što pre shvatimo da partner ne sme biti odgovoran za naše raspoloženje ili osećaj sreće biće bolje po nas. Nisam od onih trenera za lični razvoj koji samo pričaju o tome kako bi trebalo da volimo sebe. Naprotiv smatram da kroz ljubav prema drugima najbolje učimo da pružimo ljubav i sebi. Da bismo voleli sebe moramo dopustiti i drugima da nas vole. Knjiga Sve je ljubav daje odgovore na neka najčešća pitanja o emotivnim vezama na kojima se svi spotaknemo pre ili kasnije.

Poslednjih godina često slušamo upravo o tome da samo osobe koje vole sebe mogu da pruže ljubav i osobi pored sebe. 
– Smatram da je pitanje ljubavi prema sebi i ljubavi prema drugima slično onom čuvenom pitanju: Šta je starije kokoška ili jaje? Jedno bez drugog ne može. Niti možemo da volimo druge ako sebe ne volimo, niti možemo da volimo sebe ako ne dopustima drugima da nas vole. Lično smatram da taj osećaj ljubavi u našem srcu dobijamo iz vere u Boga, Majku Zemlju, Budu, Alaha, celokupni kosmos… Tu ljubav održavamo brigom o sebi i tome šta jedemo, kako se bavimo svojim telom, šta gledamo, šta čitamo, sa kim se družimo… To su sve naše male baterije koje moramo puniti svakog dana. Tek onda smo na dobrom putu da ljubav koju nosimo u sebi podelimo sa drugima.
Čini se da je u savremenom svetu to jedan od najtežih zadataka. Kako pomažete svojim klijentima da istraju na tom putu?
– Uvek prvo pravim plan sa klijentima kako da iz životne pozicije u kojoj su dođu u onu poziciju u kojoj bi želeli da budu. Međutim, naš zajednički rad često bude mnogo kompleksniji, jer prvo radimo na čišćenju negativnih uverenja, programa, obrazaca. Energetski otklanjamo nagomilan emotivni otpad, pa tek tada definišemo ciljeve i usvajamo nove obrasce ponašanja. U tom procesu najvažnija karika je prihvatanje sebe. Uvek prvo radimo na uzroku i na tome kada i kako smo prihvatili od svoje okoline da nismo dovoljno dobri, pa tek onda radimo na tome da takvo uverenje promenimo.

Zbog čega se toliko ljudi u današnje vreme oseća usamljeno i nevoljeno iako su u emotivnom odnosu koji traje godinama, pa čak i decenijama?
– Postoji mnogo razloga zbog kojih se osećamo nevoljeno ili nesrećno u nekoj vezi. Mnogo je značajnije da budemo iskreni prema sebi i odgovorimo na pitanje zašto ostajemo u vezama u kojima nas partner doživljava kao deo trpezarisjke garniture, a mi njega kao izlizan kauč? Postoje veze u kojima su partneri srećni i zadovoljni, što znači da je moguće ostvariti kvalitetan odnos. Međutim, srećnu vezu čine srećni pojednci. Nekada razvoj partnera ne ide jednakim tempom, pa partner koji radi na sebi uviđa da je jedino rešenje da ne bude više u odnosu u kom ne oseća pripadnost. To je u redu, ukoliko ne osuđujemo partnera, ne krivimo ga za svoj osećaj promašenosti i slično. Ključ je u tome da budemo u miru, odnosno da promenimo sebe, i da tada odlučimo da li ćemo izaći iz veze u kojoj smo. U protivnom ćemo iznova privlačiti isti tip partnera jer mi ostajemo isti.
Ne smemo da zaboravimo da postoje i oni kojima ne polazi za rukom da ostvare duži emotivni odnos, pa ili idu iz veze u vezu ili ostaju dugo sami. Koje strahove i pogrešna uverenja oni uglavnom nose?
– Najčešće je u pitanju duboki osećaj da nismo vredni ničije ljubavi, da ne vredimo kao osobe, da smo ništa, da nemamo šta da ponudimo partneru. Sa druge strane takva uverenja idu ruku pod ruku sa onim da nema kvalitetnih muškaraca, da svi muškarci žele samo seks i laku zabavu, da nije moguće ostvariti srećnu ljubavnu vezu. Nikada ne postoji samo jedan razlog zašto smo u životu tu gde jesmo. Dobra vest je da mnogo toga zavisi od nas samih i kada to osvestimo tek onda za nas kreće pravi život – onaj koji živimo svesno. To u prevodu znači da ima nade, samo je bitno da budemo spremni da život uzmemo u svoje ruke. Problem je što mnogi ljudi ne žele tu vrstu odgovornosti i mnogo im je lakše da krive sistem, društvo, partnera ili svoj izgled umesto da porade na svojim uverenjima, traumama, vibraciji…

Jesu li pogrešne predstave koje imamo o ljubavi uglavnom rezultat odrastanja u disfunkcionalnim porodicama ili ih stičemo i na druge načine?
– Dominantu predstavu o životu i ljubavi dobijamo iz svoje primarne porodice. Na to se posle nadovezuje okolina, školstvo, bliski ljudi. Međutim, to kako smo i da li smo uopšte primili ljubav svojih roditelja obeležava nas za ceo život. Po pravilu ono što smo dobili od roditelja, recimo pažnju, podršku, oslonac – kasnije nudimo svom partneru, a ono što nismo dobili uglavnom tražimo od partnera. Čitaoci vašeg portala mogu ovu vežbu i sami da urade. Neka naprave listu svega onog što su dobili od roditelja, a sa druge strane neka zapišu sve ono što im je nedostajalo. Tako će dobiti nove uvide u svoje emotivne potrebe.
Imate li savete za roditelje? Kako bi trebalo da odgajaju svoju decu da bi ona izlasla u emotivno inteligente i stabilne osobe?
– Moj savet je da nismo najpametniji, da su često naša deca mudrija od nas i da bi trebalo da ih podržimo da budu autentična, a ne poslušna. To je teži put i podrazumeva da nas deca ne slušaju kao vojnici već da imaju svoje ja. Bitno je da razgovramo sa njima i da im budemo oslonac. Deca će naše ponašanje i naše vrednosti kopirati, radiće ono što i mi radimo, a ne ono što im kažemo da treba da urade. Zato je bitno da i mi kao roditelji podjednako brinemo i o svojim potrebama.

Intervju: Ivana Nikolić
Foto: Promo

Podeli

Scroll to Top