Ana Štajdohar: „Moć i novac nikada ne mogu da popune emotivnu prazninu“

Ana Štajdohar

Ana Štajdohar govori o predstojećem koncertu u Bitef Art Cafeu, albumu „Psiholuks“, braku i majčinstvu, ali i društvenim očekivanjima, životnim prioritetima i lekcijama koje je naučila tokom godina.

Ana Štajdohar već više od dve decenije prisutna je na domaćoj muzičkoj sceni, a za to vreme prošla je kroz različite profesionalne i životne faze. Široj publici postala je poznata 2000. godine, kada se pridružila grupi Tap 011, dok je 2008. započela solo karijeru tokom koje je izgradila prepoznatljiv muzički izraz. Paralelno sa profesionalnim uspesima, gradila je i svoj privatni svet. Sa saksofonistom Nikolom Demonjom venčala se 2012. godine, a dve godine kasnije dobili su ćerku Niu, dok je 2016. na svet stigao i njihov sin Lav.

Početkom ove godine objavila je album „Psiholuks“, na kojem se kroz muziku bavi temama koje su bliske mnogim savremenim ženama, od društvenih očekivanja i nametnutih standarda uspeha do ranjivosti, usamljenosti i potrebe da budemo ono što zaista jesmo. Upravo ove teme bile su jedan od povoda za naš razgovor, ali i njen predstojeći koncert U zemlji čuda, koji će održati 20. novembra u Bitef Art Cafeu, uz brojne prijatelje i kolege.

Ana Štajdohar

U susret koncertu, sa Anom smo razgovarali o tome kako danas gleda na različite faze svoje karijere, koliko su je promenili brak i majčinstvo, šta je tokom godina naučila o ljubavi i zbog čega veruje da uspeh ne bi trebalo meriti isključivo profesionalnim postignućima. Dotakli smo se i roditeljstva u digitalnoj eri, važnosti očuvanja sopstvenog identiteta i unutrašnjeg mira, ali i pitanja koje se provlači kroz čitav naš razgovor – živimo li život po svojoj ili tuđoj meri?

INJournal: Za 20. novembar najavili ste koncert „U zemlji čuda“, na kojem ćete spojiti autorsku muziku, pesme iz perioda Tap 011 i domaće pop hitove. Kako danas gledate na različite faze svoje karijere i koliko se Ana koja će stati na scenu Bitef Art Cafea razlikuje od one koja je pre više od dve decenije osvajala publiku?
– Ne znam da li se Ana toliko promenila koliko su se promenile okolnosti, iskustvo i način na koji gledam na stvari. Kada se setim perioda Tap 011, deluje mi kao da je to bio neki drugi život. Bili smo mladi, sve se dešavalo brzo i mnogo toga smo radili instinktivno, bez previše razmišljanja. Danas sam verovatno mirnija, manje opterećena očekivanjima, ali i dalje imam potrebu da sam u muzici, želim da stvorim još pesama, želim još neko vreme da budem ova sadašnja verzija sebe, a onda da pronađem novu. 
Na ovom koncertu nemam potrebu da biram između različitih perioda svog života. Sve te pesme su deo mene, bez obzira na to kada su nastale. Izvešćemo i nekolicinu covera koje smo pažljivo odabrali. 

Na predstojećem koncertu u Bitef Art Cafeu nemam potrebu da biram između različitih perioda svog života. Sve te pesme su deo mene, bez obzira na to kada su nastale. Izvešćemo i nekolicinu covera koje smo pažljivo odabrali. 

INJournal: Na koncertu će vam se pridružiti i nekoliko dragih prijatelja i kolega, među kojima su Ivana Peters, Nataša Guberinić, Aleksa Jelić i Nikola Kojo. Šta za vas predstavlja ovaj koncert i kakvu atmosferu želite da stvorite zajedno sa publikom?
– Za mene ovaj koncertu ima emotivnu vrednost. Nisam dugo imala nastup u Beogradu, i u Srbiji generalno. Svašta nešto nisam mogla. Kada je album izašao osećala sam izvesnu dozu neprijatnosti pri pomisli da se u takvom vremenu bavim promocijom svojih pesama, takoreći samopromocijom. Sada mi se konačno vratila volja, sada su i razne brane pale i ja mogu mirna srca da kažem: „Vreme je za radovanje, zagrljaje, ljubav i muziku!“ I ja sam neizmerno  srećna što ću okupiti ljude koje volim. Najviše bih volela da svoje emocije prenesem na publiku i ona na mene, da to bude veče kada ćemo se svi osećati lepo. Uželela sam se bliskosti sa publikom.

Foto: Braca Nadeždić

INJournal: Album „Psiholuks“, koji je objavljen početkom godine, otvorio je niz tema o kojima se u popularnoj muzici ne govori tako često – od usamljenosti i ranjivosti do društvenih očekivanja i potrebe da stalno budemo najbolja verzija sebe. Da li vam je sa godinama postalo lakše da kroz muziku govorite o ličnim preispitivanjima ili je za takvu iskrenost i dalje potrebna određena hrabrost?
– „Psiholuks“ se, između ostalog, bavi i tim našim pokušajem da sve držimo pod kontrolom, da budemo uspešni, raspoloženi, produktivni, lepi i srećni, po mogućstvu istovremeno, što je prilično ambiciozan projekat. Mislim da je ponekad sasvim dovoljno priznati sebi da nam ne ide baš sve po planu. Ne doživljavam to kao neku posebnu hrabrost, više kao sazrevanje. 

„Psiholuks“ se, između ostalog, bavi i tim našim pokušajem da sve držimo pod kontrolom, da budemo uspešni, raspoloženi, produktivni, lepi i srećni, po mogućstvu istovremeno, što je prilično ambiciozan projekat. Mislim da je ponekad sasvim dovoljno priznati sebi da nam ne ide baš sve po planu.

INJournal: U pesmi „Uspešna žena“ bavite se gotovo nemogućim standardima koje savremeno društvo postavlja pred žene. Koliko ste i sami tokom života osećali pritisak da istovremeno budete uspešna umetnica, posvećena majka, supruga i žena koja uvek ima sve pod kontrolom? Jeste li uspeli da se oslobodite tih očekivanja?
– Čini mi se da se od žena očekuje da budu gotovo kontradiktorne same sebi. Da budu uspešne i obrazovane, ali ne previše ambiciozne, dobre majke i supruge, da vode računa o sebi, da budu lepe i negovane, ali da se ne vidi koliko truda ulažu u to. Da budu sve i da im ništa ne bude teško. Ja sam jednim dobrim delom žena iz svoje pesme „Uspešna žena“ i ne, nisam se oslobodila svih očekivanja, ali radim na tome. 😎

Mislim da je važno da umemo da prepoznamo koliko toga radimo zato što zaista želimo, a koliko zato što smo negde usput usvojile ideju da tako treba. Živimo li život po svojoj ili tuđoj meri, to je pitanje.

Mislim da je važno da umemo da prepoznamo koliko toga radimo zato što zaista želimo, a koliko zato što smo negde usput usvojile ideju da tako treba. Živimo li život po svojoj ili tuđoj meri, to je pitanje. Meni se čini da bi pod uspehom mogao da se zavede i dan u kom te ne grize savest što nisi uradila sve što je trebalo i nisi postigla neki uspeh. Dan u kom si prosto i jednostavno živela svoj život, bez griže savesti što „gubiš vreme“. 

INJournal: U jednom intervjuu rekli ste da je uspeh bez bliskosti i emocija zapravo prazan. Da li se vaša definicija uspeha promenila otkako ste postali majka i šta danas smatrate svojim najvećim životnim postignućem?
– Mene iritira taj biznis koncept života koji se intenzivno propagira. Kao da život treba da se svede na dokazivanje sopstvene vrednosti kroz moć i novac. Kao da je vreme koje imamo dobro iskorišćeno samo ako smo se bavili zarađivanjem i rastom. Da zaradimo dovoljno da platimo druge da rade umesto nas ono što ne stižemo jer se bavimo zarađivanjem kako bismo platili te ljude i njihove usluge. „Vreme je novac“, koliko pogrešna i široko rasprostranjema mantra. U toj jurnjavi izmiče ono najlepše – ljubav. Vreme provedeno sa onima koje najviše voliš. Moć i pare ne mogu nikad da popune emotivnu rupu. Meni je moje najveće dostignuće to što raspolažem svojim vremenom i što mogu da biram sa kim ću ga provoditi. 

Mene iritira taj biznis koncept života koji se intenzivno propagira. Kao da život treba da se svede na dokazivanje sopstvene vrednosti kroz moć i novac. Kao da je vreme koje imamo dobro iskorišćeno samo ako smo se bavili zarađivanjem i rastom.

INJournal: Sa suprugom Nikolom Demonjom delite i privatni život i ljubav prema muzici. Koliko je zajednički profesionalni svet prednost u vašem odnosu, a koliko je važno da, uprkos sličnim interesovanjima, svako od vas sačuva prostor samo za sebe?
– To što se bavimo sličnim poslom svakako je prednost jer se razumemo i bez mnogo objašnjavanja. Znamo koliko ovaj posao može da bude nepredvidiv, koliko je važno da imaš nekoga ko razume tvoje profesionalne dileme, ali i koliko je ponekad potrebno da se od svega toga isključiš. S druge strane, ne mislim da moramo baš sve da radimo zajedno samo zato što se oboje bavimo muzikom. Imamo različite senzibilitete, ukuse i interesovanja, što je sasvim u redu. Meni je normalno da ljudi u vezi sačuvaju svoj identitet. 

Foto: Braca Nadeždić

INJournal: O dugim brakovima često se govori kroz kompromise i međusobno razumevanje, ali mnogo ređe o tome koliko se ljudi tokom godina menjaju. Kako ste Nikola i vi uspevali da pratite promene jedno kod drugog i šta ste o ljubavi naučili kroz zajednički život?
– Mi nismo isti ljudi koji smo bili kada smo se upoznali. Menjali smo se oboje, menjale su se i životne okolnosti. Ne znam da li sam kroz brak otkrila neku univerzalnu istinu o ljubavi, ali sam kroz zajednički život naučila da ljubav nije baš uvek romantična kategorija. Nije savršena slika iz časopisa. Nekada je mnogo više stvar strpljenja, tolerancije, sposobnosti da prebrodite minus faze i da se vratite u plus.

Nikola i ja nismo isti ljudi koji smo bili kada smo se upoznali. Menjali smo se oboje, menjale su se i životne okolnosti. Ne znam da li sam kroz brak otkrila neku univerzalnu istinu o ljubavi, ali sam kroz zajednički život naučila da ljubav nije baš uvek romantična kategorija.

INJournal: Majčinstvo je jedna od uloga koje nas najviše menjaju, ali se od žena često očekuje da ih ono u potpunosti definiše. Koliko je vama bilo važno da, pored uloge majke, sačuvate i sve druge delove svog identiteta – umetnicu, partnerku i ženu sa sopstvenim željama i ambicijama?
– Mislim da je važno da majčinstvo ne doživljavamo kao odricanje od svega ostalog što jesmo. Ono jeste veliki deo mog identiteta, ali nije jedini. Oduvek sam imala potrebu da se bavim muzikom, da imam svoje ideje, interesovanja i neki svoj svet. Ne vidim zašto bi jedno isključivalo drugo. Ja sam veoma zahvalna što sam imala privilegiju da sama biram koliko ću vremena posvetiti svojoj deci. Zaista mislim da je to velika privilegija i mislim da nije ok da se deca ostavljaju već sa godinu dana po ustanovama za čuvanje dece jer mora da se radi. Ja to vidim kao lošu neminovnost savremenog društva. Takođe, zahvalna sam što sam mogla da radim i da se bavim svojom karijerom onda kada sam osetila potrebu. Ne bih mogla da budem zadovoljna ako bih bila ograničena samo na jednu ulogu. Velika je sreća imati mogućnost da u životu sama odlučiš kako želiš i kome da posvetiš svoje vreme. I niko ne bi trebalo da nas osuđuje zbog naših izbora.

Foto: Ivana Štajdohar

INJournal: Roditeljstvo nas neretko suočava i sa sopstvenim obrascima ponašanja, strahovima i nesigurnostima. Šta ste o sebi naučili zahvaljujući svojoj deci i postoji li nešto u vašem pogledu na život što se potpuno promenilo otkako ste postali majka?
– Mislim da sam se mnogo promenila i sviđa mi se ta promena. Prethodna verzija mene se plašila dobijanja deca i zamišljala da će morati da se odrekne svog identiteta. Današnja verzija bi rekla da je sa dobijanjem dece iz života nestalo samo ono što je bilo nepotrebno i nevažno i da je život postao neuporedivo lepši i bogatiji.

Mislim da sam se mnogo promenila otkako sam postala majka i sviđa mi se ta promena. Prethodna verzija mene se plašila dobijanja deca i zamišljala da će morati da se odrekne svog identiteta. Današnja verzija bi rekla da je sa dobijanjem dece iz života nestalo samo ono što je bilo nepotrebno i nevažno i da je život postao neuporedivo lepši i bogatiji.

INJournal: U svojim pesmama često preispitujete savremene ideale lepote, uspeha i sreće. Kao majka, koliko razmišljate o vrednostima sa kojima vaša deca odrastaju i kako pokušavate da ih naučite da izgrade sopstvene kriterijume u svetu u kojem im društvene mreže neprestano govore kakvi bi trebalo da budu?
– Mislim da treba da naučimo decu da sama prepoznaju dobro i loše, pametno i glupo. Ne mislim da se zabranjivanjem pristupa mrežama dete čuva od štetnog uticaja, zabranjeno se uvek želi više, ali mislim da se razgovorom i sopstvenim primerom dete može naučiti da shvati šta je pogrešno, a šta ispravno. Pričam sa decom o svemu, volim da slušam o stvarima koje njih interesuju, komentarišemo ih zajedno, ukazujem im na opasnosti, oni znaju moje mišljenje o raznim stvarima, ali im, s druge strane, ne branim da budu deo digitalne ere. Jedna od vażnih poruka koju im ponavljam je da treba da misle svojom glavom i da samo hrabri smeju da se svojim stavovima i ukusom razlikuju od većine. 

Jedna od vażnih poruka koju deci stalno ponavljam je da treba da misle svojom glavom i da samo hrabri smeju da se svojim stavovima i ukusom razlikuju od većine. 

INJournal: U jednom od prethodnih intervjua rekli ste da konstantna sreća i zadovoljstvo predstavljaju mit. Šta vam danas pomaže da sačuvate unutrašnji mir u periodima kada se obaveze, očekivanja i svakodnevni problemi nagomilaju? Da li ste naučili da sebi dozvolite da ne budete dobro?
– Nije jedina nevolja prenatrpanost obavezama, nemir ume da dođe i od nemanju obaveza.
Da, ja ne budem dobro kada nisam dobro. Bilo je dana i kada nisam mogla da ustanem iz kreveta od bezvolje. Ali život uvek nađe put. Kao voda. Isplačem se i počnem da zadajem sebi zadatke, ta shema obaveza u glavi mi da smisao, podigne me na noge i totalno nije važno da li su to neke ozbiljne, velike ideje ili samo odluka da se sredi stan, pretrese plakar, presadi biljka, uradi bilo šta opipljivo što će ti napuniti praznu bateriju. Samo kreni, zakotrljaj se. 

INJournal: Čini se da sa godinama sve bolje razumemo šta nam je zaista važno, ali i sve manje pristajemo na stvari koje nam ne prijaju. Na šta Ana Štajdohar danas više ne želi da troši svoje vreme i energiju, a čemu bi volela da posveti više pažnje u godinama koje dolaze?
– Sve više želim što manje stresa. Volela bih da otkrijem neku novu sferu interesovanja, ne znam još uvek šta je to ali osećam da mi sve glasnije priča da treba da ga pronađem.

Intervju: Ivana Nikolić
Naslovna fotografija: Ivan Dinić
Foto: Braca Nadeždić, Ivana Štajdohar

Podeli

Scroll to Top